Ana Jagić je u vremenu najrazličitijih suvremenih tendencija, izazova i radikalnih estetskih doktrina ostala dosljedna jednoj prilično sebičnoj nakani: ona stvara svoju umjetnost, dnevničku, gotovo cijeli život. Kao tvrdoglavu opisali su je već njeni roditelji u ranom djetinjstvu, a njihove bilješke dio su Aninih Konstanti, no kao intelektualno znatiželjnu i dovoljno upornu umjetničku osobnost upoznali su je svi koji su došli na Konstante i upoznali je, ali i, vjerojatno, bili ponukani na neku vrst introspekcije, samopropitivanja. Svakim svojim novim djelom, činom, instalacijom ova autorica započinje razgovor pitanjem: o smislu, o razlozima… I nju, kao i većinu modernih umjetnika, više zaokuplja proces nego produkt. Od linije do slova, od pisma do crteža, ona umnaža svoj pogled na sebe, na svoje najbliže, na stvari i sve to miješa na horizontu asocijacija, u nerazlučivom pretakanju. Arhitektura njenih dnevničkih zapisa povezana je, armirana zelenom niti. Zeleno je njena boja, njena nit vodilja, ona povezuje sve elemente, sva poglavlja. Pritom, pratimo je u njenom razvoju od nulte točke putom koji prelazi dosljedno, analitički provjeravajući samu sebe kroz dnevničke zapise ali i refleksije kod svojih najbližih, od anorganskog prema ekspresiji koju ostvaruje u sferi bespredmetnog. U toj, veoma slobodnoj igri, realističko se susreće s irealnim, iluzija sa znakom, osjećaj sa simbolom, ugođaj s tragom. Netko tko se kreće po suvremenim umjetničkim pravcima, tko je savladao deklarirane programe, a gradi i još ima nakanu graditi svoj stvaralački svijet na osobnim iskustvima, mora biti izvježban u svim dostupnim medijima, i, što je još važnije, mora ih moći dovesti u sklad. Taj rukopis, grafički u osnovi, prepoznat ćemo u discipliniranoj prostornoj obradi koncepta, ideje, u sumarnim linijama kojima obrubljuje portrete ili rukopisu koji sintetizira osjećaj. Interaktivnost ovog koncepta čini ga dinamičnim i zabavnim, primjenjivim za sve dobne i intelektualne skupine. Autorica se ne pokorava zakonima klasične umjetničke galerijske postave i možda zato, ili upravo zato, rado bira alternativne izložbene prostore, poput knjižnica. U Mjesecu hrvatske knjige naša je Knjižnica dobila izložbu kakvu treba.

Zdenka Bilušić


Konstante Ane Jagić, projekt je u nastajanju te se utjecajem različitih varijabli nadograđuje i mijenja zadržavajući svoju srž, tj. stalnicu ili konstantu. Svoj rad autorica temelji na proučavanju ponavljajućih točaka, autoreferencijalnosti, kroz period od 20 godina, prepoznajući ih kao niti koje čine potku njezina identiteta. Svojim radom parafrazira statističko mjerenje identiteta kroz konstante i varijable koje na njega utječu. Centralno mjesto stoga zauzimaju njeni dnevnici, iz kojih su izdvojeni preslici nekih stranica te transkripcije njihovih dijelova u obliku tekstualnih, audio i elektronskih zapisa. Anine konstante su, u medijskom smislu, likovno izražavanje (prikazano kroz dio „Repeticije iz likovnog“ ) i verbalno izražavanje te izražavanje kroz igru, na čemu gradi i samu instalaciju navlačeći posjetitelja na interakciju. U narativnom smislu to su najvećim dijelom reference na roditelje i ljubav, promatrane i prikazane na njoj imanentan način: humor, patetiku, ironiju, sarkazam, cinizam te igru. Sve dijelove Ana povezuje koncem, zelenim koncem koji spaja komponente rada krećući se poput linije grafičkog prikaza i završavajući s dva oprečna zaključka: „Ana, ti si se u potpunosti promijenila“ i Ana, ostala si u potpunosti ista“, osvješčujući mogućnosti osobnog učenja, razvoja i rasta kao osobe, a zadržavajući pritom sebi imanentne i prepoznatljive osobine. Spajanje kontradiktornosti i mogućnosti prelaženja iz medija u medij nagašava Aninu zaigranost kao osnovnu konstantu, jer što li je život nego skup doživljaja nastalih mijenama i interakcijom, odnosno – igra.

Koraljka Alavanja, kustosica