Baština kao poticaj
Rođena u Zadru, rođena u velebnoj baštini, u neizbježnom i stalnom prepoznavanju svih njezinih ostvarenja. Djetinjstvo u sjećanju, a sjećanje je opet baština i to kakva; Muraj, Nova riva, Forum, Kalelarga, Pet bunara, i mogli bismo tako još i opet.
Onda se ode iz takvog zavičaja u neke druge prostore čija zavičajnost pripada drugome, ali i tamo se baština nameće, bilo u Zagrebu, ili čak na kraju u Londonu. Naravno drugačija, ali uvijek sveprisutna u svojoj izvrsnosti. Likovni je izraz senzibiliteta kako Ana prepoznaje baštinu. Ona je ipak u cijelom svom, nemalom stvaralačkom opusu, prisutna na neki drugačiji i posve nenametljiv način. Zdenka Bilušić, u zabilješci kataloga Aninih Konstanti to osjeća i zapaža te navodi: „U toj veoma slobodnoj igri, realistično se susreće s irealnim, iluzija sa znakom, osjećaj sa simbolom, ugođaj s tragom“, iako u nekim drugim ili drugačijim likovnim emanacijama, jer je naprosto sama nenadmašan likovni oblik.
Baština nije jednoznačna i okružuje nas u svim svojim vidovima u prirodi, selu i gradovima, te se takvom nameće kao jedinstvo, ili kao kompleksno kulturno dobro, kao prirodna i kulturna sredina uopće, pa čak kao dominantno okruženje našeg življenja. Živjeti u baštini. Ima li bolje i veće privilegije?
Klasifikacija baštine? Teško je o tome razmišljati, a posebno suditi. Što je bolje, značajnije, ljepše ili vrjednije; nenadmašno prirodno okruženje Velebita ili Plitvičkih jezera, bukovičkog kamenjara i u njemu skromnih predromaničkih crkvica i ruralnih pučkih nastamba, suhozida ili naprosto mocira na otocima, ili velebnost Sv Donata, Sv Stošije, Sv Šime, Kopnenih gradskih vrata; kada bismo se oko sebe samo u Zadru i zadarskom kraju ogledali.
Ana Jagić vidjela je i na svoj način sve ovo, ali i mnogo toga drugog, pa je na samo njoj osebujan način emocionalno reagirala, a neposredni joj poticaj bijaše nedavni upis Zadarskog fortifikacijskog sustava i njegove povijesne jezgre na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Sjetimo se tako antičke grčke podjele polja u Starome Gradu na Hvaru, pa na kraju simboličkog znaka Dubrovnika. Nije mogla zaboraviti Plitvice i Velebit, a neke segmente, opet zavičajne baštine, malenog, a tako znakovito velikog Nina s njegovim nacionalnim znakovima Sv Križa i Grgura Ninskog, pa neka i condure croatice.
Je li se sve ovo moglo ostvariti i u nekim „suvremenim umjetničkim pravcima“ izraziti, ili je Ana naprosto shvatila da se njezina likovnost može i dalje graditi i nadograđivati u nekom novom stvaralačkom svijetu. Rekao bih da, i svakako, i to uspješno.
Ana je svjesno i opravdano izabrala posebnu figuraciju u adekvatnoj i nužnoj deskripciji baštinskih oblika koji su i sami najčešće vrhunsko likovno ostvarenje. Njezina je dilema, kao svjesne i vrlo dobro informirane suvremene likovne umjetnice (i to ne samo formalnim obrazovanjem), je li se u ovakvom tretmanu zamjećuje pomalo sentimentalna relacija, kako motiva samog tako i njegove likovne predodžbe. Nikako, svi mi, a Ana nam naprosto s ljubavlju nameće, imamo potrebu, a i pravo da i na ovakav način i baštinske svekolike emanacije prepoznajemo.
Neka nam naša baština, čije će bogatstvo UNESCO zasigurno opet novim upisima prepoznati, a Ani pružiti tada i novih motiva, te će ona opet slikati ovako „toplo“ i nadahnuto, jer je na to, ova ipak naša, velebna baština obvezuje.

Miljenko Domijan